To dakako nije tačmo, ona je bila tek prethodni korak formiranu paradržave tzv. Hrvatske Republike Herceg – Bosna.
Međunarodni sud u Hagu 29. novembra 2017. godine donio je svoj sud o karakteru te paradržavne tvorevine ocijenivši da je nastala putem Udruženog zločinačkog poduhvata, dok je političkom i vojnom vrhu (Prlić, Praljak, Ćorić, Petković, Stojić, Pušić) te paradržave izrekao kazne od 111 godina zatvora.
Takozvana Herceg-Bosna postojala je oko tri godine, i za to kratko vrijeme nije imala vremena da proizvede nekog nobelovca iz oblasti fizike, matematike ili književnosti, nije stvorila nijednog sportistu koji je ostvario rezultat vrijedan spomena, firme u toj paradržavici nisu se bavile proizvodnjom kvalitetnih čokolada, izgradnjom puteva, željeznica...
Međutim, za vrlo kratko vrijeme, na prostoru pod kontrolom vlasti tzv. Herceg-Bosne desilo se toliko značajnih događaja da će historičari imati materijala da se bave njima narednih nekoliko stoljeća.
Jedan od njih je pokolj u Ahmićima izvršen 16. aprila 1993. godine u kojem su pripadnici jedinice Jokeri ubili 116 bošnjačkih civila, veliki broj žena i djece, među kojima i tromjesečnu bebu. Mozak operacije u Ahmićima Dario Kordić osuđen je pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu na 25 godina zatvora, a nakon izlaska iz zatvora bavi se držanjem vjerskih predavanja i borbom protiv prava žena na abortus, jer, prema njegovom mišljenju niko nema pravo oduzeti život koji je dao Bog.
Tu je I pokolj u Stupnom Dolu kod Vareša u kojem je ubijeno 38 Bošnjaka izvršen 23. oktobra 1993. godine, a izvršili su ga pripadnici odreda Maturice i Apostoli pod komandom Ivice Rajića, koji je u Hagu priznao krivicu zašto je osuđen na 12 godina zatvora. Rajiću je komandu izdao Milivoj Petković, koji je u Hagu pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora. Petković je Rajiću naredio da ide u Vareš i sredi situaciju, te da nema milosti ni prema kome.
Među najvećim simbolima propale državice svakako su i brojni logori među kojima su Dretelj, Heliodrom, Gabela...
Tadašnja Herceg-Bosna nije bila imuna ni na terorizam. O tome svjedoči i događaj od 18. aprila 1993. godine iz Viteza. Tanker koji je sadržavao pola tone eksploziva je eksplodirao blizu džamije u Starom Vitezu, uništavajući kancelarije ratnog predsjedništva bosanskih vlasti u Vitezu, te ubijajući najmanje šest ljudi i ranjavajući 50. Međunarodni krivični sud u Hagu je prihvatio da se ova akcija može definisati kao čisti terorizam počinjen od strane elemenata unutar hrvatskih snaga koje su napadale bošnjačku populaciju Starog Viteza.
Pored terorizma, logora i pokolja, paradržavu Herceg-Bosnu karakterišu i planska granatiranja civilnih ciljeva poput pijace u Zenici. Pijacu u Zenici granatirao je HVO 19. aprila 1993. godine iz sela Putičevo, udaljenog 15 kilometara od Zenice, tom prilikom ubijajući 15 i ranjavajući 50 civila. Granate su doletjele u tri naleta po dvije, u 12:10h, 12:24h i 12:29.
Korištena su dva komada artiljerijskog oruđa: D-30 J Howitzeri na ručno punjenje sa sporom razmjenom vatre. Radilo se o profesionalno urađenom artiljerijskom napadu urađenom uz pomoć posmatrača. Dva člana ECMM-a iz Danske su posjetila scenu masakra odmah nakon granatiranja i fotografirala mjesto zločina. Na fotografijama su prikazane scene devastacije pijace, razbacana tijela na zemlji, uništeni automobili i autobusko stajalište, te oštećene zgrade. Hrvati su okrivili Srbe za masakr, ali je MKSJ odbacio takve tvrdnje u predmetu Kordić.
Ubistva i mučenja u logorima pratilo je plansko uništavanje kulturnih spomenika Bosne i Hercegovini koji su svjedočili o višestoljetnom postojanju BiH kao države.
Razna obilježavanja i manifestacije povodom 30. godišnjice pod pokroviteljstvom HNS-a, svjedoče da vrijeme suočavanja s prošlošću i vlastitim zločinima očito još nije ni blizu.
(Vijesti.ba)
