Noć, samo jednu noć prije je bilo sve drugačije.
„Mujo, hodi da te ljubi mama još jednom. I dobro slušaj nenu. Elva sine, nikako iz kuće da niste izlazili. Čuvajte se i slušajte nenu, znate da je krhkog zdravlja“, kaže im majka, ispraćajući ih.
„Mustafa, Mustafa čuvaj se, čuvaj djecu dobro“, opet zbunjeno govori i gleda u svoje najmilije. Mustafa se okrenu i blago se nasmiješi. Ona vidi svog muža Mustafu kako odlazi sa kćerkicom Elvom u naručju, dok u ruci čvrsto drži ruku sina Muje. Puška mu je ramenu. Nekako brzo se izgubiše u mraku.
Snijeg je velik, baš velik i za ta doba godine.
Bilo je to noću, 23. januara 1994. godine u selu Cvrče, koje je nekako bilo zaklonjeno od borbenih djelovanja. Udaljeno je nekoliko kilometra od sela Hera, koje je izloženo stalnoj neprijateljskoj vatri. Here su sa tri strane okružene bojovnicima HVO i HV-a. Dolazila je noć nakon koje će biti sve drugačije.
Mustafa Hero se spremao da preuzme novu funkciju u Šestom korpusu. Bit će načelnik. Poveo je djecu u selo Here da vide nenu. Ona nije htjela napustiti svoju kuću u selu.
„Radije ću umrijeti nego napustiti svoj dom“, rekla je. Tako su i došli kod nane. Ali, nije ni svanulo a krenuli su siloviti artiljerijski udari. Počeli su i pješadijski napadi. Istrčali su iz kuće i skrili se u zemunicu. Odatle će se opet morati i izvlačiti iz obruča. Vani je sa svih strana pljuštala kiša metaka. Mustafa je legao na snijeg i svojim tijelom pokrio svoju djecu. Njegova majka je ležala ispod njih prijubljena uz snijeg. Meci fijuču tik koji centimetar iznad njih. Puzanjem se pokušavaju uvući u snjeg i tako se spasiti. Mustafu okrznu metak po ramenu a drugi tik iznad glave.
„Moramo se, sine, razdvojiti, moramo. Možda neko uspije preživjeti“, govori. Oči su mu ispunjene suzama dok gleda svoje maksume koji bespomoćno leže. Pokrio ih je tijelom, premda zna da ih ne može tako zaštititi od metaka koji pljušte okolo. U njegovom šaržeru su samo tri metka. Stalna vatra iz pješadijskog naoružnja je praćena teškim artiljerijskim projektilima koji sve preoravaju. Odlučni su da potpuno unište selo Here.
„Mujo sine, moramo se razdvojiti što prije. Ovako smo gotovi“, govori Mustafa a kao da se razdvaja sa svojom dušom.
„Elva kćeri, morate puzati što dublje u snijegu da vas ne vide, nikako glavu dizati“, sad odlučnije i glasnije Mustafa govori. Osjetio je da nešto užasno dolazi.
„Mujo sine, gore iznad drveta je zaklon i ima naš vojnik“, govori Mustafa. Dječak je pripijen uz oca i gotovo ne diše. „Sine, moramo tako“, prodrma ga Mustafa i zaplaka.
„Ovom stranom ćeš ti Mujo, gore iza drveta je bolje. Uspjet ćeš sigurno, samo puži i ne diži glavu“, Mustafa govori i gura dječaka da krene.
„Mi ćemo na ovu drugu stranu, moramo se razdvojiti,“ odlučan je Mustafa dok jednom rukom drži automatsku pušku, a drugom vuče svoju kćer Elvu. Mustafina majka puže ali i zaostaje. Izgleda kao da je ranjena. Paljevina se već osjeti, a bjelilo od snijega je izmješano sa krupnim i sitnim grumenovima zemlje od silnih detonacija. Sve je preorano i sve je u isti mah bijelo i crno, pa krvlju zaliveno. Sve je stravičnog izgleda.
„Mujo sine, čuvaj se i samo tako, uz zemlju se zalijepi“, galami Mustafa.
„Ne sine glavu dizati, ne sine glavu dizati, nikako“, dobacuje Mustafa iz sveg glasa. Mujo se strese. Babin glas je jači od tenkovskih projektila i on se potpuno prilijepi uz zemlju i puže. Tako pripijen uz zemlju osvrće se prema ocu koji puže u drugom pravcu i vuče njegovu sestru. Još ih malo vidi i ne vidi ih više. Glavu ne smije podignuti jer mu je tako rekao babo.
Nikad se više neće vidjeti.
www.Lug-Prozor.info
Odlomak iz knjige "RELOAD" Akifa Agića
