PRVE VIJESTI O PROZORU
(Odlomak iz Knjige "Prozorski kraj u II. svjetskom ratu", 1985. godina)
Sve do druge polovine XIV vijeka nema nikakvih pouzdanih vijesti o postojanju Prozora. Najstariji sačuvani dokumenat u kome se spominje Prozor jeste povelja koju je ban, kasnije kralj Tvrtko izdao 11. avgusta 1366. godine »pod Prozorom u Rami«<. Njom on daruje ove oblasti vojvodi Vukcu Hrvatiniću za usluge učinjene u ratu. Najvjerovatnije je sam grad nastao tako što je najprije bilo podignuto utvrđenje, oko koga se kasnije razvilo predgrađe, za- pravo gradsko naselje, koje je još prije pada Bosne pod tursku dominaciju postalo poznato trgovište. Rama i Prozor ostali su pod vlašću bosanskih kraljeva sve dok nisu prodrli Turci.
O životu ovog kraja kada se nalazio u sastavu srednjovjekovne bosanske države do danas se sačuvalo malo podataka. Vrlo skrom- ni su i ostaci materijalne kulture ondašnjeg doba i osim srednjo- vjekovnog utvrđenja koje su najvjerovatnije kasnije Turci obnovili, to su mahom stećci (nadgrobni spomenici). Rijetko je prozor- sko selo u kome, ili njegovoj blizini, nema stećaka, često grupisa- nih u nekropole (veća groblja), a ima ih i u manjim skupinama od dva, tri. U ovom kraju ima nekropola od nekoliko desetina pa i stotina stećaka, a takva jedna nalazi se u selu Gorici. Oskudni po- daci o stanovništvu ovog kraja iz tih vremena ne dozvoljavaju da se sa sigurnošću utvrdi ni kojoj su religiji pripadali.
Mada se Prozor prvi put spominje u XIV vijeku, o njemu se daleko više vijesti sačuvalo iz kasnijeg perioda. Zna se da je u srednjovjekovnoj bosanskoj državi Prozor bio sjedište župe Rama, a i pod turskom vlašću on je sačuvao takav položaj. Prema sačuvanim podacima, Prozor je u to vrijeme, pored utvrde, sačinjavala varoš predgrađe, zapravo gradsko naselje koje je moglo imati najviše do 200 kuća.
U vrijeme srednjovjekovne bosanske države Prozor je bio prilično živo i prometno mjesto. Zna se da su u njemu boravila dva bosanska kralja. Osim Tvrtka I u Prozoru je boravio i Tvrtko II i tu je primio dubrovačko poslanstvo."
U VRIJEME TURSKE VLASTI
Najvjerovatnije je da su Prozor i Rama konačno pali pod tursku vlast negdje oko 1482. godine, kad su Turci zagospodarili Hercegovinom. U ugovoru o miru sklopljenom između mađarskog kralja Vladislava i turskog sultana Bajazita 1503. godine, Rama i Prozor se spominju kao dijelovi turske pokrajine Bosne. Od tada pa sve do austrougarske okupacije (1878) ovaj kraj je pod turskom vlašću.
Dolazak Turaka unio je značajne promjene u život stanovništva kako cijele Bosne i Hercegovine tako i prozorskog kraja. Turska vlast uspostavila je svoje državno i društveno uređenje, feudalizam, svoju religiju islam, što je izazvalo dalekosežne izmjene u životu domaćeg stanovništva. Glavni nosilac i oslonac nove vlasti postalo je novo plemstvo. Ono se dijelom regrutovalo i iz redova bivših bosanskih plemića, koji su prelaskom na islam zadržavali svoje posjede i društvene položaje. Za jednog od takvih, Aliju Vilića, navodi se da je u Rami imao veći posjed, koji su njegovi nasljednici uspjeli znatno da prošire vjernom službom sultanu, pa su vremenom postali jedna od najmoćnijih spahijskih porodica u Bosni. Drugi dio plemstva regrutovao se od raznih doseljenika iz tada prostrane Turske Imperije koji su za usluge sultanu na bojnom polju dobivali, saobrazno važnosti usluge, i feudalni posjed. Tako se pominje da je rodonačelnik kasnije vrlo razgranate porodice Kopčić dobio pozamašne posjede u Rami i Duvnu za izuzetne zasluge u ratu protiv Madara (vjerovatno u bici pod Mohačem).
Proces islamizacije domaćeg stanovništva sigurno je započeo već u prvim godinama turske okupacije. Nisu samo bosanski plemići prelazili na islam. Prihvatanje nove religije oslobađalo je seljaštvo kmetske ovisnosti i davalo mu status slobodnih seljaka.
Ovaj dio stanovništva se uskoro počinje poistovjećavati sa Turcima, turskom vlašću, pa su ih etičko-konfesionalni obziri gotovo uvijek stavljali na stranu aga i begova, čak i tad kada su im ekonomski interesi bili potpuno oprečni.
Snaga i ekonomska moć begova i aga, kao i cjelokupne turske vlasti, počivali su, prije svega, na radu kmetova, zapravo na bjesomučnom izrabljivanju njihovog rada, a kasnije i ostalog seoskog stanovništva. Beg i aga mogao je biti samo Musliman, a kmet u početku hrišćanin, dok je kasnije bilo kmetova i među Muslimanima seljacima, a hrišćana među slobodnim seljacima, zanatlijama, pa i trgovcima. No, bez obzira na to, osnovne klasne suprotnosti između begova i aga, na jednoj, i kmetova, na drugoj strani, od samog početka bile su zaodjevene u vjersko ruho, pa se klasni antagonizam ovdje vrlo dugo ispoljavao kao antagonizam između hrišćana i muslimana.
U prvim decenijama svoje vladavine Turci su utvrdili Prozor i u njemu držali svoj prilično jak garnizon. Iz tog garnizona počesto su upadali u susjednu Dalmaciju. »Oko 1502. pisao je F. Petančić spis o putevima u Turskoj koji je obavljen 1522. U tom spisu izlaže Petančić kako Turci, kad hoće da provaljuju u Primorje, najviše koriste ova dva puta: putem od Visokog í Prozora silaze u Klis, Split, Trogir i Šibenik, a drugim protegnutim od grada Klju. ča, ulaze u Ravne kotare oko Zadra. Prozor je tada, dakle, operaciona baza Turcima i u toku čitavog ovog perioda put Prozor- Cetina-Split bio je od velikog strateškog značaja: njime se ne slu- že samo Turci nego i Mlečići za operacije protiv Turaka. A u mirnim vremenima to je živ trgovački put, kojim će s vremena na vrijeme proći i koje poslanstvo.«
Pod turskom vlašću Prozor je bio sjedište upravne i sudske vlasti. Sve do 1863. godine u Prozoru je bilo sjedište kadije i mute-selima, a tad je premješteno u Gornji Vakuf. S obzirom da je Prozor još u XVI vijeku bio sjedište kadiluka, Prozoracima nije bilo nimalo pravo ovo premještanje, pa su uskoro uspjeli, (1876), sad pod nazivom kajmakamluka, da to sjedište vrate u svoj grad. Prema opisu A. Grgičevića iz 1626. godine, sam Prozor je osrednji grad sa oko 200 kuća, a mnogo više ih nije imao ni pred drugi svjetski rat. Zapravo, u XVIII i XIX vijeku počinje stagnacija u razvoju Prozora, koja je dijelom uslovljena i činjenicom da je pomjeranjem turskih granica na zapad sam Prozor za Turke i njihovu vlast gubio svoju prvobitnu strategijsku vrijednost. Zanatstvo i trgovina, koji su svoj razvoj zasnivali najviše na podmirenju potre- ba vojnog garnizona, njegovim smanjenjem bilježe značajan pad. Naravno da se to vidno odrazilo na razvoj samog grada, jer su u njegovoj privredi značajnu ulogu imali trgovci i zanatlije.
Stagnacija se osjećala ne samo u gradu nego i na selu. Mada je život kmetova bio donekle snošljiv s početka turske vladavine, on se kasnije ubrzano pogoršavao stalnim povećanjima kmetskih obaveza i davanja.
Od druge polovine XVIII stoljeća i u ovom su kraju sve vidniji znaci slabljenja turske vlasti i postepenog raspada njihovog feudalnog sistema. To se ispoljilo u naglom padanju ekonomske moći prozorskih begova i aga. U Dugama i Kopčićima, sjedištima prozorskih begova, došlo je do njihovog raslojavanja, koje je izazivalo ubrzano usitnjavanje begovskih posjeda.I među prozorskim bezima, nekad glavnim nosiocima i osloncima turske vlasti, sve je više njenih oponenata, pa i učesnika u otvorenim pobunama. Bunili su se često i janjičari, sultanova garda. Tako je zabilježeno da su prozorski janjičari učestvovali, zajedno sa skopskim, duvanjskim i livanjskim, u pobuni 1752. godine, kada su zarobili i po gubili livanjskog kapetana Firdusa.
