Tekst: Hivzija Hasandedić " Spomenici islamske kulture u Prozoru"
Prozor se nalazi u Gornjoj Rami i središnjim dijelom je smješten u izduženoj vijugavoj kotlini ispod masiva Crnog Vrha i Makljena. Kroza nj prolazi cesta koja ga preko Jablanice veže s Mostarom i morem, a preko Bugojna sa Sarajevom i Srednjom Bosnom.
Staru župu Ramu s Prozorom Turci su zauzeli u ljeto 1463.godine ali ju je Vladislav Hercegović oslobodio u oktobru iste godine pa mu je ugarski kralj Matija Korvin 6.decembra 1463.godine potvrdio posjedovanje ove župe. Od tada pa do 1469.godine nema joj spomena u izvorima. Godine 1469., župa Rama se javlja kao nahija u kadiluku Neretvi a njen grad Prozor kao tvrđava s posadom i trgom, središtem te nahije.
Prozorski grad (Gradina) lociran je na južnoj strani Prozora, na relativnoj visini iznad varoši od oko tri stotine metara, gdje mu se ruševine i jedna kula i danas vide. Pouzdano se zna da je ovaj grad postojao u srednjem vijeku, a predaja kaže da ga je sultan Mehmed Fatih (1451-1481) najkasnije osvojio. Priča se da mu je neka baba iz katoličke porodice Dedića sa Gmića rekla da će grad moći osvojiti jedino ako nađe i sruši rezervoar s vodom u Borovničkoj Bari, odakle je olucima bila dovedena voda u grad. Kad je po naredbi sultana to urađeno, posada u gradu se je treći dan predala. Pošto se kraljica nije htjela predati Osmanlijama, ona se je sa svoja dva sina bacila u potok koji je tada prozvan Kraljevac.
Po drugoj verziji ovog predanja, u prozorskom gradu je u predtursko doba boravila bosanska kraljica Katarina koja je za potrebe posade bila dovela olucima vodu u grad iz Jezera na Borovničkoj Bari. Kad je carska vojska, po savjetu neke babe iz porodice Dedića pronašla rezervoar s vodom i prekinula dovod vode u grad, posada se odmah predala. Kraljica je, ne želeći da joj se sin poturči, tj.pređe na islam, skočila s njim u potok koji je tada dobio ime Kraljevac. Ona je imala i jedno žensko dijete koje je ostavila u tvrđavi. Za ovu uslugu jedna porodica Dedića iz Gmića primala je od turskih vlasti penziju sve do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, 1878.godine.
Nakon zauzeća Prozora, Turci su u grad smjestili svoju posadu s dizdarom na čelu. U ugovoru o miru koji je sklopljen 20.avgusta 1503.godine između sultana Bajezida II (1481-1512) i Ugarskog kralja Vladislava, spominje se i grad Prozor u posjedu Turaka.
Posada prozorske tvrđave imala je 957. (1550.) godine 15 mustahfiza. Ferhad, dizdar tvrđave, uživao je timar od 2549 akči u nahiji Rami, a ćehaja tvrđave, Agiršah, sin Jusufov, timar od 1557 akči. Deset mustahfiza ove tvrđave uživali su tada deset timara u Ramskoj nahiji. Bali, sin Pirije, bio je prije 972. (1565/66) godine mustahfiz ove tvrđave.
Grad (castel) Prozor imao je 1574.godine svoj Pazar (trg) koji se je u predtursko doba, a možda i tada, nalazio na području Podgrađa. Ovaj grad je 1626.godine bio opasan bedemima ali bez artiljerije i stanovnika. U njegovom podgrađu bilo je tada oko 200 kuća. Biskup Marijan Maravić boravio je 1655.godine u Rami i zapisao da je Prozor tada imao 80 turskih (muslimanskih) kuća. U 16. i 17. Stoljeću Prozor je bio gradić sa nekoliko desetina muslimanskih kuća. Godine 1840., ovdje je bilo 160 kuća i tada je Prozor bio naseljen pretežno muslimanima. Prozor je 1855.godine imaohiljadu stanovnika, pretežno muslimana.
Pored većeg broja spahija koji su u Ramsku nahiju došli u vrijeme „fetha“ (osvojenja Bosne 1463.g.) i za u borbi pokazana junaštva ovdje dobili timare i zijamete, u ovom kraju je za cijelo vrijeme turske vladavine bilo spahija. U selima Ramske nahije imali su 1123. (1711.) godine timare slijedeće spahije: Alija u Kutima, Mehmed u Međuričju blizu ušća Rame u Neretvu, Mehmed u Krančićima, Ibrahim u Višnjevu, Mehmed u Lizopercima, Osman u Ljubuncima, Murat u Donjoj Vasti, Sahin u Hlapovićima, Nuh, Mehmed čauš i Mustafa u Rumbocima, Mahmud u Lapsunju, Husein u Hudutskom, Jusuf u Grevićima, Redžep i Hasan čauš u Podboru, Ibrahim u Jaklićima, Mustafa u Proslapu, Alija u čifluku Mehmed i Jusuf i Ahmed u čifluku Mehmed-beg. Ukupan prihod navedenih dvadeset timara iznosio je u spoemnutoj godini 114,593 akče.
U Prozoru su polovinom prošlog stoljeća živjele slijedeće spahije: Mustafa spahija Abas, Omer spahija Alibegić, Ahmed spahija Fejzić, Hasan spahija Numanspahić, Ibrahim spahija Numanović, Ali spahija, Bećir spahija, Halil spahija, Mahmud spahija, Šaćir spahija sin Abdulahov, Latif spahija, Osman Buljubaša i Ali alendar Čehić. Svi su oni vršili neke vojne funkcije na području Ramske nahije i za to uživali timare. Nekoliko spahija iz ove nahije imali su timare u Krančićima.
Prozorske age imale su posjede u selima Ramske nahije koje su im kmetovi obrađivali. Cijelo selo Jaklići i Ripci bila su svojina muslimana iz Prozora: Alibegovića, Grcića, Fejzića i Zaimovića. Fejzići su imali timare u nekoliko sela Ramske nahije a Zaimovići posjede u Ustirami koje su im kmetovi obrađivali. Na nekadašnje feudalce iz prozorskog kraja potsjećaju nas i nazivi slijedećih toponima u Ramskoj nahiji: Begov dolac, vrtača u Orašcu, Beguša, njiva u Šćitu, Begov gaj u Lugu niže Prozora i egov dolac, vrtača u Gornjoj Rami.
Prvi muslimani u prozorskom kraju bili su kao i drugdje osvajači, janjičari i spahije i njihov broj se povećavao prelaskom domaćih stanovnika – bogumila na islam. Poznato je i istorijski utvrđeno da su bogumili, zbog progona od strane katoličke crkve i ugarskih kraljeva, masovno prelazili na islam. Kada bi u jednom mjestu svi konačno prešli na islam, onda su oni svoje crkve pretvarali u džamije ili su ih rušili pa na njihovim temeljima gradili džamije. Takav jedan slučaj imamo i u Prozoru sa hadži Nesuhovom džamijom.
U Ramskoj nahiji živjelo je više rodova čiji su preci došli u doba „fetha“ kao spahije iz Turske i drugih zemalja i ovdje se stalno nastanili. U Rumboke je za „fetha“ došlo sedam spahija od kojih su petorica ovdje ostali a dvojica su otišli u Orašac. Neki Hasan iz Karahisara u Turskoj imao je 882. (1477.) godine timar u selu Pčelici u Donjoj Rami i prvi je musliman koji se nakon turske okupacije spominje u ovoj nahiji. On nije bio naš čovjek nego je došao s turskom vojskom kao osvajač i za vršenje neke dužnosti, možda mustahfiske, dobio je ovdje timar.
Priča se da je predak Ćatića i Nuhefendića došao u doba „fetha“ iz Konje, Karahodžića iz Jemena, Zaimovića iz Konje ili Bagdada, Nuspahića iz Turske, Sabitovića iz Male Azije, Muftića iz Ugarske, Emrića i Kurahovića iz Budima, Fejzića iz Pešte pa ih zovu Peštelje, Agića iz Srbije, Čorbadžića iz Beograda i Samardžića iz Smedereva pa su ih zvali Semendrije. Predak Dugalića u Dugama došao je iz Male Azije, Kopčića u Kopčićima iz Šama (Sirije), Medina u Kućanima iz Medine, Pilava u Lapsunju iz Bige i Arnautovića i Bektaša u Varvari iz Albanije. Jedan vis u Mluši nosi naziv Arapovac. Kad su Turci počeli gubiti posjede u Slavoniji, Lici i Srbiji, mnoge muslimanske porodice su iz ovih krajeva emigrirale i naselile se u selima Ramske nahije.
Ne zna se koliko je domaćih stanovnika u Ramskoj nahiji prešlo na islam ali se zna da je islamizacija ovdje trajala za cijelo vrijeme turske vladavine. U starije doba na islam su prelazili slobodni seljaci iz spekulativnih razloga, tj.da bi sačuvali svoje posjede i stečene privilegije. U novije doba konvertiti su regrutovani iz redova begovskih sluga i sluškinja i ženidbenim vezama. Toponim Poturov Dolac u Zahumu iznad Rumboka podsjeća na slučaj prelaska nekog konvertita na islam. Neka kršćanska djevojka iz sela Orašca prešla je 11.rebia 1260. (31.III 1844.) godine na islam i uzela ime Fatima kći Abdulahova. Ovaj slučaj je u sidžil upisan i da bi se prikrilo njeno kršćansko porijeklo nije navedeno njeno rođeno ime, ime oca i razlog prelaska na islam.
Prozor je za turske uprave bio sjedište dizdara, ajana, muteselima, mudira i raznih organa vojnih vlasti. Do konca 16.stoljeća nalazio se u sastavu neretvanskog kadiluka u kliškom sandžaku. Krajem ovog stoljeća pripojen je bosanskom (sarajevskom) mulaluku u čijem je sastavu ostao do 1852.godine. Od tada pa do 1878.godine bio je sjedište mudirluka i pripadao je travničkom kajmekamluku. Prozor nikad nije bio samostalan kadiluk.
Prvi nama poznati spomen prozorskom kadiji datira iz 959. (1552.) godine. Neki Torgut bio je tada u Prozoru naib sarajevskog i neretvanskog kadije i u sidžil upisao da je izdao tapiju zaimu Murat-begu na neku zemlju u Kovačevu Polju. Prozor i okolina dali su za turske uprave više kadija i jednog muftiju. Porodice Grcića, Kurahovića, Manova i Nuhefendića dale su nekoliko kadija, a Krehići iz Kućana i Memići iz Ljubunaca po jednog. Mehmed ef.sin Muhjudinov iz Prozora bio je 1173. (1759.) godine kadija u Prozoru, a sin mu Muhamed, poznati pisac, muftija u Akhisaru (Pruscu). Neki Husein ef., iz Prozora bio je 1204. (1789.) godine kadija u Kreševu. Muhamed Rešid Hafizović iz Rogatice bio je 1253. (1837.) godine kadija u Prozoru. Sarajevski kadija Seid Ahmed Neim postavio je 1.safera 1258. (14.III 1842.) godine Abdulkerim ef. Defterdarevića za naiba u nahiji Prozor. Isti kadija postavio je 1.šabana 1259. (27.VIII 1843.) godine Mehmed Emin ef. Krehića za kadiju u nahiji Prozor. Age Krehići su živjeli u Kućanima u Donjoj Rami gdje su izumrli.
Od 1878.godine do ukidanja šerijatskih sudova u Jugoslaviji 1946.godine, dužnost kadija u Prozoru vršili su slijedeći: Murat Hulusi Tafro, Ahmed Ragib Vaizović sin Ismailov, Ragib Smailkadić, Abdulfetah Sadiković, hafiz Salih Egrić, Ibrahim Hadžić, Ibrahim Šarić, Ahmed Buturović, Hasan Šehić, Muhamed Muminagić, Hilmija Numić, Osman Ahmić, Bešir Pintul, Ragib Muftić i Mustafa Balić.
U selima Gornje i Donje Rame ima nekoliko toponima koji su svoje nazive dobili po prozorskim kadijama: Brdo Kadin Bunar u Gornjim Višnjanima dobilo je ovaj naziv po kadiji Kurahoviću. Pod zaseokom Ružicom u Kovačevu Polju bila je jedna vrba pod kojom je sudio kadija Kurahović iz Prozora. Jedna njiva u Šćitu nosi naziv Kadina Stina, a druga nad Šćitom Kadina Kosa. Na Kadinoj Stini sudio je kadija koji je dolazio iz Prozora. Jedan vis iznad Draševa (dio Raduše planine) zove se Kadinica. U Lapsunju pod selom nalazi se njiva zvana Kadina Strana, a jedan sjenokon iznad Skrobućana zove se Kadina Ravan. Iznad Dragajica u dolini Doljanke postoji njiva Kadin Pod gdje su, kako se priča, seljaci ubili nekog kadiju.
Neki Salih-aga bio je 1260. (1844.) muteselim, a neki Abdurahman i Mehmed mudiri u Prozoru.
Prozor se polovinom prošlog stoljeća (19.stoljeća) dijelio na slijedećih osam mahala: Podgrađe, sada ulica Rifata Omanovića, nalazi se u južnom dijelu varoši, sjeverno od grada, i ovdje je nakon zauzimanja ovog mjesta po Turcima, osnovano prvo naselje i sagrađena prva džamija. Oko džamije zaima Mehmeda koja se prostirala na području parka, sterala se Mehmed-begova mahala. U centru mjesta bila je Carska (Hasa) mahala, carska čaršija (suki sultani). Ovdje su za turske, a možda i za austro-ugarske uprave, oglašavane preko telala razne naredbe (fermani, bujrutlije), vršene licitacije i prodavana razna roba i poljoprivredno-stočarski proizvodi. Naziv Hasa za Carsku mahalu sačuvao se kod mještana skoro do naših dana. Hajrulah-agina mahala se nalazila u centru mjesta i identična je, što ćemo kasnije dokazati, sa Mehmed-begovom mahalom. Niko ne pamti kada su u Prozoru postojale Hajrat-agina i Kučuk mahala a sterale su se, sigurno, van spomenutih mahala. Naziv Hajrat-agina nosila je, možda, mahala oko Hadži Nesuhove džamije. Ali ef. Nuhefendić bio je u drugoj polovini prošlog stoljeća imam Čaršijske džamije, pa je dio oko džamije po njemu nazivan Ali ef., ili samo Efendina mahala. Mahala Borovnica i Paljike nalaze se na periferiji Prozora, prva na jugozapadnoj a druga na zapadnoj strani. U sidžilu spomenutih osam mahala ponekad se nazivaju džemati što može značiti da su bile vojnički organizovane i činile posebne vojne cjeline.
Pored spomenutih, danas na području Prozora postoje još mahale: Čuvina (Čujda, Čuvida), Muslićevina, Najkovići i Ogoje (Rasima Muminovića ulica) koje su od centra mjesta udaljene oko 500 do 1500 metara. Ove mahale su sigurno i ranije postojale, ali pošto su sredinom prošlog stoljeća bile, možda, nenaseljene, u sidžilu nisu nijedanput spomenute.
Toponim Šehova Luka, gdje je podignuta katolička crkva, dobio je svoje ime po nekom Šehu, možda po Šeh Omeru koji je živio polovinom prošlog stoljeća i za koga se priča da potječe iz porodice Bećirspahića. Njegovi potomci prezivali su se Šehomerovići i izumrli su. U Prozoru se nalazi i toponim Hurija na kome je za austro-ugarske uprave podignuto nekoliko zgrada.
Na Borovnici pod brdom Rašćevinom postoje toponimi: Bagdat, Berbernica (bila je vlasništvo Omanovića), Šehiti i Solakovina. Ovdje se nalazi i toponim Mešćema gdje su se djeca igrala „mešćeme“ (suda), a drugi opet kažu da je ovdje nekad bila sudnica. U Paljikama pod brdom Oplatom nalazi se voda zvana Hadžića bunar, a pod selom vrelo Pašinac. Hadžića bunar je dobio svoje ime po nekom Hadžiću koji ga je sagradio, a vrelo Pašinac se ne zna po kome je ovaj naziv dobilo. Ovdje postoji i vrelo Omanovića bunar koji je sagradio neki Omanović.
U Prozoru su za turske vladavine sagrađene četiri džamije, musala, mekteb, sahat kula, osam ahara (musafirhana), vodovod i više stambenih i privredno-zanatskih radnji.
Začuđuje da je Prozor koji je početkom prošlog stoljeća brojio samo dvije stotine muslimana imao ovoliki broj džamija. Sve su se nalazile u središnjem dijelu mjesta i ni na jednoj nije bilo natpisa (tarih). U prozorskoj opčini čuva se mapa Prozora iz 1885. godine na kojoj su ucrtane sve četiri džamije od kojih se je jedna nalazila u centru mjesta na području današnjeg parka. Pošto se, opet, nisu sačuvale vakufname to se tačno ne zna kada su sagrađene i šta su vaksifi ostavili za njihovo izdržavanje i plaćanje službenika.
(Nastavit će se...)