Narodna predaja o gradini Prozorskoj

Ko je proputovao samo nekoliko gradova Bosne i Hercegovine, taj je mogao svoje oči napariti na onim starim gradinama, što u prošlosti imašahu dosta znamenitosti, a i sada svjedoče da je naša domovina u ono doba imala mnogo gospodara svojih zbog kojih i propade bosansko kraljevstvo. Takova stara gradina nalazi se u Prozoru, na južnoj strani same varoši. Lako će svakomu putniku ta gradina u oči upasti, čim stupi u varoš, jer joj je relativna visina iznad varoši oko 300 m. Narodno predanje o toj gradini zanimalo je ne samo mene, nego i svakog putnika, koji ju je posjetio, pa ću ja ovdje zabilježiti ono, što mi je kazivao narodni pripovjedač. 

Kada se ono zamrači nebo nad Bosnom i ponosnom i kršnom Herceg zemljom, te kada sultan Fatih Mehmed II godine 1463., provali u našu domovinu da učini kraj bosanskom kraljevstvu, koje je toliko godina predalo od osmanske invazije – dakako da je i ova gradina sa svojijem područjem pala pod vlast Osmanlija.

U narodu se priča da je sultan Fatih od svijeh okupiranih gradova, koji su tada pripadali Bosni, najkašnje oduzeo Prozor sa provincijom Ramom, te da ga je osvajao šest godina; a da se prozorska gradina, koja i danas postoji, nije šale pustila u ruke Osmanlija – to nam najbolje svjedoče ona mnoga groblja u tom kotaru, zvana „šehiti“, gdje je ginula osmanlijska vojska za vrijeme opsade. Bog zna, bi li ikako Osmanlije ovo mjesto osvojili, da nije babe Dedića, koja reče sultanu da će još mnogo potrošiti praha i olova na taj grad, ako se ne posluži drugim sredstvima, o kojima će mu ona naputak dati. Sultan joj obeća nagradu i reče oprostiti svu njezinu porodicu od državnih dohodaka, samo ako pomoću njezina savjeta uspije.Baba pristade drage volje na riječi sultanove i kaza mu da uzme konja ždrijepca od tri godine, pa da mu daje zob kroz cijelu sedmicu, ali vode da ne smije piti; osmi dan pak da ga odvede u borovničke bare k Bijeloj vodi, pa gdje konj zagrebe nogom, tu je rezervoar, odakle dovode vodu u grad. Ako im se, reče, voda odvrati, onda će se oni sami, ne imajući vode u gradu, predati.

Tako sultan učini i zbilja mu posao pođe za rukom, jer treći dan opsađenici riješe se na predaju. Kraljica, koja je tu u gradu boravila, nije htjela Osmanlijama u ruke, već je uzela svoja dva sina pod pazuhe i skočila s grada u potok, koji da se je otada prozvao „Kraljevac“.

Baba se dobavi sultanovih obećanja, i poslije smrti njezine potomci joj ne plaćahu nikakvog poreza sve do Fenah-paše, koji im oduze „turali ferman“ i učini ih kao i ostale građane. Na Dedića koljeno bi radi izdaje metnuto crkveno prokletstvo, i otada od njihova koljena ne može niko postati svećenikom.

  Ova narodno-historična pripovijetka ne sadržava u sebi sve ono, čemu čovjek mora vjerovati; ali svakako je dobro da se ovakovijem pripovijetkama popunjuje i kiti naša historija, jer ako se zavedemo po nekim povjesničarima, koji istinu tako reci po sebi kuju, onda ćemo imati sasvim krive pojmove o prošlosti naše domovine. O tome nam pružaju najbolji primjer Odiseja i Ilijada, jer ta dva velebna djela su tradicionalnog sadržaja; a ipak se na njima temelji prošlost Grka.

 (Alija Čatić: Narodna predaja o gradini Prozorskoj. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 8(1896), 538–539)