Umro Redžep Karišik, jedini koji je preživio masakr na Uborku i Sutini - Lug-Prozor.info | Prozorski internet Portal | Internet portal Prozor/Rame

Umro Redžep Karišik, jedini koji je preživio masakr na Uborku i Sutini

Share This


 Redžep Karišik, haški svjedok, čovjek koji je jedini preživio jedan od prvih masovnih zločina na teritoriji Bosne i Hercegovine, ubistvo više od stotinu mostarskih Bošnjaka i Hrvata u okolini Mostara u ljeto 1992. godine, preminuo je jučer u 70. godini, potvrđeno je iz Udruženja porodica žrtava ubijenih na Uborku i Sutini u Mostaru.


Dženaza Karišiku bit će obavljena u srijedu, 1. decembra, u 14.30 sati na mezarju Lug kod Prozora.

"Kao ptice selice, putuju naši dragi ljudi. Odlaze s ovog svijeta živi svjedoci masovnih ubistava. Odlaze ljudi pregaženi tugom i bolom. Odlaze željni pravednijeg društva. Odlaze da opet svjedoče istinu. Jedini živi svjedok zločina na Uborku. Svjedok u Hagu. Nedovoljno za naše sudove. Opet. Al' još nas ima da pamtimo i podsjećamo. Zaboraviti nećemo.


Rahmet Ti duši dragi Redžo. Porodici sabur i milost Božija", napisala je Sanela Kuko, iz Udruženja porodica žrtava ubijenih na Uborku i Sutini u Mostaru, koja je juna 1992. godine kao djevojčica ostala bez oca.


Karišik je, inače, nakon premještanja sa jednog na drugo mjesto, vezanja lisicama, svjedočenja masovnom ubistvu desetina sugrađana uspio da pobjegne i da se spasi.


Čovjek, koji je hrabro svjedočio u slučaju zločinca Vojislava Šešelja u Hagu, koncem 2016. godine se prisjetio kako su ga u ljeto 1992. lokalni srpski policajci uhapsili pri pokušaju da pobjegne iz Mostara. Zatvorili ga u svlačionicu fudbalskog igrališta u prigradskom naselju Vrapčići, zajedno sa još desetinama nesrba. Suprugu i djecu je prethodno poslao u Prozor.


"Nakon što su nas uhvatili, zatvorili su nas u poštu u Salakovcu. Tu nas nisu maltretirali. Bilo nas je šestero. Prenoćili smo, a narednog dana su nas strpali u jedan kombi i prebacili u Sutinu. To je gradsko groblje i mrtvačnica. Mjesto je to gdje su nas ispitivali, ali nas nisu maltretirali. Tada je jedan rekao: Nisu oni za ovdje vodi ih na igralište u Vrapčićima. Tu sam zatekao 37 osoba", ispričao je Karišik novinarima Anadolije.

Dva-tri dana bili su na toj lokaciji, a za to vrijeme broj zarobljenih je porastao na 88.


"U 10 sati naveče sa 13. na 14. juni su nam rekli da idemo na drugo mjesto. Bio je tu bijeli kombi, bio doslovno je čovjek na čovjeku. Tu su bila i četiri stražara. Ušao sam među prvima u taj kombi. Vozilo se desetak minuta i onda smo osjetili da smo sa ceste skrenuli na makadam. Rekao sam da idu da nas ubiju. Nedugo nakon toga su stali, otvorili vrata i kako su ljudi izlazili počelo je pucanje, vriska", prisjetio se Karišik 2016. večeri kada je jedini preživio.


Jedan od ubijenih je dozivao jednog od stražara imenom govoreći mu da se poznaju 30 godina.

"Ništa, samo rafali...Sve što je izašlo ubijeno je. Ostao sam samo ja. Pao sam, nisam mogao izaći. Rekao sam da neću izaći. Noge nisu slušale, pao sam. Jedan je rekao: Mi ćemo tebe na drugi način. Zatvorili su vrata i nastavili da voze. Dovezli su me do gradskog groblja gdje je bila klaona. Noć je bila kada sam došao tamo. Samo sam ja preživio među 88 ljudi. Ja sam bio na ekshumacijama i identifikacijama", dodao je tada.


Psovali su mu, a jedan ga je uhvatio za vrat nakon čega je pao na asfalt. Kada je digao glavu shvatio je da je na gradskom groblju gdje je nekada i radio, znao je gdje se šta nalazi.


"Jedan me uhvatio za rame, drugi uperio pušku. Rekao sam: 'Ma ubij me, ne mogu ja više, jedva hodam'. Ubacili su me u malu sobu, možda dva sa dva. Tu je bio radijator. Vezali su me lisicama koje su zakačili za cijevi radijatora", prisjećao se Karišik koji je tu dobio i nekoliko udaraca.


Nakon što su otišli shvatio je da ima cigare i nekoliko šibica. Zapalio je cigaru i kada je malo osvijetlio prostor u kojem se nalazi shvatio je da se svuda oko njega nalazi krv.


"Kada sam zapalio cigaru vidio sam samo krv po prostoriji. Svuda je bila krv. Zidovi su bili krvavi. Lisica na ruci je hodala", pojasnio je 2106. Karišik.


Potrgao lanac na lisicama i pobjegao od sigurne smrti

Šibicom i noktaricom je malo zaštitio zglob ruke na kojoj se nalazila lisica i počeo je da je uvija. Nakon nekog vremena pukle su halke na lancima. Pobjegao je kroz prozor, a nakon toga je nastavio put kroz šumu koju je poznavao. Nakon nekoliko sati lutanja naišao je na čobana i čobanicu koji su ga nahranili prije nastavka puta.


U decembru 2016. godine Muzeju žrtava zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 u Sarajevu predao je jedan dio lisica kojim je bio vezan iščekujući smaknuće. Čuvao ih je sve ovo vrijeme jer su one dokaz istine i onoga šta su preživjeli nesrbi Mostara ljeta 1992. godine.


Predao ih je Muzeju u kojem će buduće generacije moći da saznaju o tome kroz šta su prolazili nesrbi u BiH tokom proteklog rata.


"One su za mene istina i dokaz o tome šta su radili i kako su se iživljavali nad narodom. Ovo mi je dokaz da sam smrt gledao svojim očima. Istina mora izaći na vidjelo. Kajem se što sam vjerovao svima. Sada vjerujem samo Bogu, nikome više", poručio je Karišik.

Nema komentara:

Objavi komentar